Artkum: Zastupljena si u brojnim zbornicima savremene književnosti. Koliko se i po čemu razlikuje poezija 20. veka od današnje poezije koju svi pišu?
Aleksandra: Periodizacija književnosti možda vrijedi jedino za naučnu oblast – istoriju književnosti i njenu teoriju. Onaj koji piše zna da je to bezvremenost a pjesnik je ništa drugo do bjegunac koga progoni vrijeme pa ga čas vidimo u nekom tamo romantizmu kako se bori za zvijezde, pa realistički pjesničkim slikama bojadiše pejzaže, onda se budi glasan i buntovan za komad svoje zemlje. Iz zanosa u zanos leti, pada pa ustaje ali jedno zna: ako se gospodski ne može živjeti – životinjski se ne smije. Zato piše čitaocu da ovaj zna kako nije usamljen i sam na rubu plante.
Pesnikinja Aleksandara Marilović
Artkum: Šta je suvišno u toj poeziji i na koji način prepoznati istinskog pesnika/književnika?
Aleksandra: Postoji samo jedna kratka i jasna formula: ili ti se naježi ruka ili ne. Pjesnici mogu slobodno u svojoj „praksi“ koristiti onu Mikelanđelovu sentencu: „Vidio sam anđela u mramoru i klesao dok ga nisam oslobodio“.
Artkum: "Od toliko stvari , izabrala sam strah", to je jedan stih iz tvoje zbirke pesama "Crvene cipele na kiši". Od čega te strah i koji su strahovi mlađe generacije?
Ničega me nije strah do sebe same.
Dok čitam ovo pitanje, evo, sjetih se biblijske priče o Jakovu koji se borio sa anđelom. Nikada mi ova alegorijska priča nije bila jasna. Borimo se sa svojim unutarnjim glasovima, sa savješću. Rvamo se za svoj blagoslov i pravdamo svoj život iznova i iznova. Od jutra do mraka traje borba a duhovni ego je najstrašniji. Jakovu nakon ove borbe ostaje iščasen zglob ali život sačuvan.
Jakov se suočava sa svojim neuspjesima i dobija zasluženi blagoslov.
Život je borba neprestana, potvrdiće vijekovima mlađi Njegoš.
Podsjetiću na Jakova pa na Njegoša i ja.
Strah će uvijek biti prisutan. Podsjećam vas da se suočite sa njim. Pisanje je svakako jedan od načina.
Artkum: Mnogi su rekli da poezija umire. Kakav je puls književnosti i umetnosti u Republici Srpskoj?
Aleksandra: Poezija umire? Onaj ko prodaje tu šarenu lažu nije prijatelj čovječanstvu i ne vjerujte mu. Na ovim prostorima blista kao dijamant na prosjačkom kaputu. Čitajte poeziju Milana Rakulja, Milkice Marjanović, Stefana Višekrune, Vladane Perlić pa ćete mi povjerovati.
Moraju se prerasti i duhovne pelene. Kada odrasteš u poeziji pa “izučiš prvo zanat” onda se možeš otisnuti u tu ničiju zemlju neočekivane slobode.
Artkum: Da li i na koje načine si menjala svoj stil pisanja? Da li su životne faze zaslužne za to i šta one predstavljaju?
Aleksandra: Ne bih nikada mijenjala svoj stil pisanja kao što ne bih mijenjala ono što jesam i sve ono odakle potičem. I šta sam bila sa svojim precima prije…
Životne faze su ništa drugo do vremena “mršavih i debelih krava”. I tako se trudim da ih prihvatim: kao nešto prolazno ali na čemu se mlijeku, ipak, gradi ova zadužbina koju zovemo – život.
"Kompleks gospođe Bovari", Aleksandara Marilović
PIJAN MJESEC SKLON JE TUČNJAVI
Postao je sklon tučnjavi
Kada je jednom zauvijek
Spašen od nabujalog jutra
Cijelu noć plutao po njenom
Čelu.
Kako bahato trošila je
Đonove slobodnom čovjeku!
Ostala je da leži težina ko
Pregažen čovjek na putu
Kada je zaželio da bude
Dirigent njenim kišnim danima.
Ali muzika nju više ne boli...
Postao je sklon tučnjavi
Kada je poslije ko limun
Iscijeđene noći
Oslobodio njenu ruku
Konačnu za sebe
I potpuno nevinu...
MOLITVA PRED SAN
Kad prospe se neko smilje
U noć
Naša posteljina
Zadrhtaće od tjeskobe:
Zemlja nije vijerna.
I sama
Rekoh, bezumnica, srcu svojemu
Ti spavaj u miru
Domaćin tvoj dobar je
I neće da te budi.
Jer život je hljeb
Izjeden bezumno.
Kad prospe se neko smilje
U noć
Ja kažem Bože pomozi
Kao da više ništa i ne znam...
MUMA PADURI
Čujem li ove noći kako su
Upetljani ženski uzdasi
Kao kosa u vrbovom granju?
Nestajem da bih dala priču
Kao novi život ali
Nema staze tvome selu.
I dugo su krošnje hodale
Nošene zabludom vjetra:
Ja sam ti tražila glas.
Otvoriću sve prozore
U kući i gledati na vrata
Dok motam na preslicu dušu
Tešku, zelenu svilu.
Nisam opazila kako si
Me čuvala
I drvetom
kamenom
I rijekom,
Muma Paduri.