Milice, svojim stihovima ulaziš u dubinu bića. Iako mlada, pišeš vrlo zrelo, čak sa ponekim duhovnim elementima. Kako se formirao tvoj stil?
Moj stil se konstantno mijenja. Na njega utiču dešavanja oko mene, muzika koju slušam u trenutku pisanja, autori koje čitam u tom periodu... Od 13. godine kada sam počela pisati do danas je bilo mnogo izmjena u mom pisanju. Na to su najviše uticali pisci Jovan Dučić, Snežana Čvoro, Žak Prever; kao i pjevači Đorđe Milenović, Ivan Jegdić, Alec Benjamin, ... Sa njima se saosjećam na neki poseban način, uz njih učim da se izrazim. Duhovni elementi su rezultat odrastanja u pravoslavnoj porodici.
Milica Bošnjak, pesnikinja
''Obmanjujem nas i vrtim oko prsta.Nesoj sam, za sad, nepoznata vrsta.'' Sa kojim obmanama se susreću mladi autori kada je u pitanju stvaralaštvo na našim prostorima? Koliko imaju prostora da istaknu svoj rad?
Česte obmane jesu da nema mjesta za nekoga, da nečiji rad nije vrijedan da bude prikazan širem krugu ljudi, kao i sam autor da bude prihvaćen na način koji smatra da treba biti. Obmana je da je sve stvar talenta ili sreće, dok je to jedno zrno pijeska u odnosu na ostatak procesa koji uključuju disciplinu, predanost, nepresušni trud i glad za uspjehom. Prostora ima za sve i uvijek će ga biti, na nama je da pronađemo svoje mjesto i da se trudimo da napredujemo. Smatram da ako si dovoljno dobar u nečemu, uvijek će imati mjesta za tebe, ne možeš znati da li si dobar dok se ne predaš u potpunosti i pokažeš svoj puni potencijal. Obmana jeste, možda i najveća, da ako se nekome ne dopada to što radim da je to mjera koja će mi odrediti vrijednost, koja kao veličina nije tako fleksibilna.
''Ne vjerujem ni sebi više.Kako očekuješ da slušam taj kliše?'' , , Počesmo u vizijama,
bez znanja da postojimo...'' jedni su samo u nizu stihova koji govore o razotkrivanju postapaka, , datim i prošlim mogućnostima-na koje prepreke nailaziš kao mlada pesnikinja? Veruješ li u sebe, u kom trenutku možemo reći da smo upoznali drugu stranu sebe i shvatili šta želimo i kada željama dolazi kraj?
Neki od problema sa kojima se susreću mladi stvaraoci na našim prostorima često zna biti neprihvatanje od strane sredine (porodice, vršnjaka, profesora...), stereotipi,... Mnogi talentovani mladi ljudi se boje iskazati se, pokazati svoje radove – možda, iz straha od osude i podsmijeha sa kojim sam se i sama često susretala. U njihovim mislima oni su imali dobre namjere, vjerujem, htjeli su da me iskritikuju, usmjere, „očeliče“; dok su neki, pretpostavljam iz lične nesigurnosti, osporavali i ismijevali moje radove, nagovarali me da prestanem sa time, da je već previše njih koji pišu... To mi je često podstrek da nastavim dalje, da nastojim dostići kvalitet od kog će zanijemiti sve osude.
Nailazim na mnoštvo prepreka, kao što su velika samokritičnost, reakcije okruženja na to kada čuju da se bavim pisanjem, vrijeme i obaveze me često puta sputavaju. Ima dana kada sam preplavljena kreativnim/emotivnim nabojem pa se ne mogu posvetiti ničemu drugom osim zapisivanju tih neobrađenih emocija koje izlaze iz mene prilikom pisanja. Smatram da ako si dovoljno dobar u nečemu, uvijek će imati mjesta za tebe, ne možeš znati da li si dobar dok se ne predaš u potpunosti i pokažeš svoj puni potencijal. To je u potpunosti individualno – zavisi koliko je neko kompleksan, od njegovih/njenih ambicija, interesovanja i najbitnije, potencijala. Svakodnevno otkrivam neki novi segment sebe, za koji nisam znala da postoji, kroz međuljudske odnose, probleme, knjige, muziku... Uvijek postoji neki mali plamičak koji čeka da se rasplamsa u strasan hobi ili budući projekat. Dokle god čovjek pronalazi zadovoljstvo u tome da spoznaje sebe, dotle će i njegove želje da postojati. S time da, neke ne idu sa nama u grob, već ostaju kao amanet drugome, ko se u njima prepozna, da ih ispuni.
'' Moje misli su nerazmrsivo klupko.
Dok su riječi iz mojih usta bučni zvuci oštećenog instrumenta?'' U kojim trenutcima ti se javlja nemoć kao autora, šta je to što želiš da promeniš, što te čini ranjivom? Da li je neophodna podrška porodice dok stvaralaštva?
Nemoć je ključan osjećaj, triger tačka za pokretanje. Nemoć osjetim u mnogim segmentima, posebno u izražavanju – utisak da ne postoje dovoljno jaki ili s uptilni izrazi kojima bih iskazala unutrašnji vrtlog koji želi da postane priča ili pjesma. Volim promjenu i smatram je neophodnom. Želim promijeniti sebe kao ličnost, unaprijediti se na profesionalnom nivou i emotivno sazreti, ... Želja mi je da rasparčam stereotipe koji postoje, koji su ugušili mnogo potencijala i učinili ih frustriranim, neostvarenim jedinkama. Svaka podrška je dobrodošla. Najbitnija je ona koja proizilazi iz nas samih, da sama vjerujem da ću uspjeti u tome čemu se predam. Podrška porodice zna biti velika ispomoć. Poželjna je, ako je nema, može se i bez nje. Majka mi je davala podršku, pošto se i sama bavila književnošću.
'' I tek na ovlaš mogu, dodirnuti tvoju sjenku. Velika dječa ištu takvu žrtvu,Trnjem oživljavam dušu mrtvu...''
Da li bi za sebe rekla da si veliko dete, koja žrtva se traži od tebe? Kako i gde vidiš sebe u narednih pet godina?
Veliko sam dijete. Na raskrsnici sam između adolescencije i „odraslog“ doba. Žrtva je trud, odricanje nekih zadovoljstava koja sputavaju na putu uspjeha. U mom slučaju je to često „društveni život“ koji zapostavljam da bih postigla sve planove koji su gradacija do cilj. Za pet godina sebe vidim kao diplomiranog fizioterapeuta, kako uživam u poslu i pišem, u slobodnim terminima da pomažem drugima da dostignu svoj puni potencijal.
Wabi sabi
Moje tijelo je krhko, lomljivo,
Nesrazmjerno proporcionalno.
Ono zahtijeva poseban oprez,
Njegu i upotrebu.
Moja koža ima reljef i
žućkastu nijansu.
Moje krivulje tijela me čine
vretenom, iako su više prave
nego oble.
Moje misli su nerazmrsivo klupko.
Dok su riječi iz mojih usta
bučni zvuci oštećenog instrumenta.
Pronalazim sebe u miru i
prihvatanju takve ljepote nečeg,
naizgled oštećenog,
i dalje za ljubav funckionalnog.
Rasplet
Šarenoliko klupko čvorovato,
sedam godina je mršeno.
Tvoje obećanje je prekršeno.
Oproštaj je grmlje trnovito
Naše klupko se raspliće,
kazuje nedovršene planove.
Suze skupljam u dlanove.
Jurim te, izmičeš mi,
istine otkrišće...
Počesmo u vizijama,
bez znanja da postojimo...
Iluzije smo preko žice.
Vrijeme je da nestanemo.
Uspomene ćemo biti. –
Raspletene su sve niti..
Razotkriveni smo, krivi
i ne možemo se sakriti...
Preuzimam krljušt-oklop
Tvoj i nastavljam gdje stade,
Uz demoliran mentalni sklop...
Mi smo kule, što se stalno
do pepela ruše i grade...
Mi smo propali pokušaj,
simbolika potisnutog haosa...
Pjesma je naše priče kraj...
Kapljičin zavjet
Ne vjerujem ni sebi više.
Kako očekuješ da slušam taj kliše?
Obmanjujem nas i vrtim oko prsta.
Nesoj sam, za sad, nepoznata vrsta.
Pržim nas... Sagorijevamo u trudu
Da se izdignemo i zgazimo, ako treba.
Izvlačiš iz mene končaste niti
sveg' što ne mogu više sakriti...
Pusti me! Ne mogu više! Gušim se...
Oslobodi me skamenjenog stiska!
Nisam zmija, ni lisica!
Nisam ni razumna glava, bistrica...
Ne ogluši se! Čuj eho mog oštrog vriska!
Ne dam da me duh napusti.
Lomi mi kosti k'o granje,
Porobi me i ponizi, dopustiti
Neću ovo! Ne dam razum na dranje!
Ne osjećam težinu uzdisanja.
Nokte mi zarivaš u kožu...
Pesnicama drobiš mi trbušnu ložu...
Rascijepljene utrobe se spajaju.
Da li ima smisla ova borba?!
Grubih riječi ovo je tvorba.
Sa mojim hlađenjem krenućeš...
Za ugašenim plamenom, u šumu,
skrenućeš...
Obećanje smo krvlju pečatirali.
Ostalo je Crnom turmalinu i Hrizokoli
Da nas izvedu iz lavirinta; i mi
Da prestanemo biti samoživi i oholi.
Ponekad, ne osjećam šta govorim.
Naprasno, ohladim i otupim.
U meni urezano je da te iznova zavolim
I naš zavjet krvlju obnovim...
Sjenka
I tek na ovlaš mogu
dodirnuti tvoju sjenku.
Kroz nas zamišljam slogu.
Želim imati mir, ljubljenu
Dušu, nježnost, poštovanje...
Za sada, imam stradanje.
Pupoljak otvara roze latice,
mog lica ga rose kapljice...
Velika dječa ištu takvu žrtvu,
Trnjem oživljavam dušu mrtvu...
„Da li samo dišeš ili si živa?“ .
U bolu se istina skriva...
Samoj sam sebi kriva
za odabir strmog puta...
Valjda to tako biva
kad se za srećom luta...