Kada se javila tvoja želja da zaploviš u umetničke vode, koja su očekivanja bila i da li su se ostvarila? Da li je bilo razočarenja?
Početkom moje jedanaeste godine rodio se, meni nepoznat, osjećaj, a događaji koji su prethodili tom rođenju bili su obuhvaćeni sputavanjem, nerazumijevanjem, nedozvoljavanjem... Godinu dana kasnije, tražeći po policama knjigu koju bih čitala, naišla sam na naslov „Mučnina“ od Žan Pol Sartra. Neka nejasna želja vukla me je ka nepoznatom i morala sam poći, ne sluteći da se upravo tu kriju definicije mojih osjećanja. U tom periodu, prvi put sam vidjela fotografiju skulpture „Velika naslonjena figura“ Henri Mura. Bio je to misaono opipljiv uticaj na moje buduće želje. Kao što je Antoana Rokantena džez kompozicija podstakla na razmišljanje o umjetnosti i time ga odvela na put traganja za smislom vlastite egzistencije, na mene je takav uticaj imalo ovo djelo. Shvatila sam da moram stvoriti nešto što izmiče životu, i ono što nemam u ovom, stvoriti u svom Svijetu. Tada sam odlučila da ću biti vajar. Razočarenje je bilo kada sam, zbog nekih problema sa šakama, shvatila da ne mogu vajati onako kako sam zamislila. Ali, u šesnaestoj godini, imala sam sreću da upoznam Silu u formi crteža, pa sam ono „razočarenje“ zamijenila sa „znak“. I kao što uvijek citiram Kandinskog kako bih dočarala ono što mislim, neću ni sad preskočiti: „U mnogo čemu mogu o sebi da sudim veoma strogo, ali jedno ubjeđenje neću nikada napustiti, a to je da je moje ciljeve u umjetnosti odredio unutrašnji glas, i da ću taj glas slijediti do poslednjeg časa…”
Ono sa čime se borim i što je razočaravajuće je, između ostalog, nedostatak prostora. Stalno radim na tome, ali selidbe iscrpljuju, naročito jer radim velike formate. Nemam nikakav vid podrške od države, i ne samo ja, naravno, već i većina likovnih umjetnika… Naravno da ima onih izuzetaka (pričam o Crnoj Gori sad) koji su bili pri, već sada –odlazećoj vlasti, pa su imali određenih povlastica, ali njih svakako ne doživljavam kao umjetnike… Ne gubim nadu da će se sa novom vlašću poboljšati situacija. Za to smo se borili.
"TFI", akrilik, tuš i pero na papiru, 200x150cm, 2016. godina.
U tvojim radovima se primećuje ekspresionizam. Koji umetnici su bili pokretači tvog rada?
Danas kad kažemo “ekspresionizam” odnosi se na jedan poseban pravac, ali zbog onog što je htio da izrazi: zbog iskazivanja onog iskonskog u čovjeku –onda se može primijetiti u mom stvaralaštvu, kao što se može vidjeti i kombinacija drugih pravaca…
U prethodnom pitanju pomenula sam prve pokretače: Sartra i Mura…
Pokreće me muzika (hard rok, metal, avangarda, eksperimentalna…opera) književnost, balet…film… Teško je nabrojati sve genijalne umove iz ovih različitih oblasti, ali kroz nekoliko, meni bitnih i simboličnih trenutaka, i kako bih dočarala način na koji me pokreću, pomenut’ ću par njih:
Bila sam očarana riječima Tarkovskog kojima je rekao da se ne plaši smrti i da je besmrtan… U njegovom poslednjem filmu “Žrtvovanje”, u uvodnoj špici javlja se Leonardovo nedovršeno “Poklonjenje mudraca”, a kroz film slušamo Baha. Svi ti znaci koje mi je dao, odveli su me do trenutka kad sam mogla osjetiti njegovu, a i svoju vječnost. Posmatrala sam reprodukciju Leonardovog remek djela; moje oči su se hranile savršenstvom kompozicije i ekspresivnošću likova. Posmatrala sam Isusov početak, dok me je Bah „ Pasijom po Mateju“ vodio kroz njegov život...
U prvom dijelu Pasije, Bah govori o Hristovom suđenju i zatvaranju, a u drugom opisuje njegove muke, razapinjanje i smrt… U tom trenutku bila sam mjesečeva svjetlost koja je Bahovom kompozicijom završila Leonardovo “Poklonjenje mudraca”…
Na sličan način, zamišljala sam Božansku muziku pod svodovima neba. Božanska muzika je Mocartov “Requiem”, a ‘svodovi neba’ JE Mikelanđelov “Strašni sud” u Sikstinskoj kapeli. Gledajući “The YPope” sjećanja i želje su oživjele.
Zaista ima mnogo umjetnika i ovakvih trenutaka koji čine moje život, a glavni pokretač je Mašta.
Nada Milošević, slikarka
Takođe, oseća se sloboda na velikim formatima platna i papira. Javljaju se motivi čoveka kako nastaje i nestaje. Kojom tematikom se baviš? Čega želiš da se oslobodiš i na šta ukazuješ u svojim delima?
Stvaram osakaćena tijela koja se raspadaju poslije smrti, što ujedno predstavlja i njihovo ponovno rođenje u nekom novom obliku. Vjerujem da poslije smrti Duša napušta tijelo i zadržava se u svemirskom vakuumu –međuzvjezdanom prostoru. U tom prostoru se zadržava dok ne pronađe odgovarajuće tijelo koje će zauzeti. Postoji samo promjena oblika, jer za Dušu ne postoji kraj, a isto tako ni početak. Prelaskom iz vakuuma u novo tijelo, gube se prethodno proživljena sjećanja, ali se kasnije određeni događaji ispoljavaju kroz strahove, fobije...pa čak i kroz pozitivna osjećanja. To je jedna od teorija kojima se bavim, i zavisi od raspoloženja u koju ću da vjerujem… (osmeh)
Takođe, bavim se prikazom beskonačnog prostranstva svog unutrašnjeg prostora, povezujem se sa svojim -Višim Ja- i tražim dublju vezu sa Izvorom svega. Trenutno je glavna, a ujedno i tema mog master rada „Živim Trans“. Prikazuje skener sadašnjeg stanja, ali takođe obuhvata početak i razvoj mog stvaralaštva. Stvaram put povratka sebi, a ujedno i rastrojstvo, kako bih ga bolje shvatila i preko podloge na kojoj radim riješila. Prikazujem trenutke u kojima dovedem sebe do toga da budem –iznad Sebe-, posmatraM me, i na taj način pokušavam da pronađem odgovore. Slušanjem Univerzuma polako otkrivam istinu. Želim da se oslobodim tamne Sile koja me povremeno obuzima, a oživljavanjem dalekih misli iz prošlih života nekad i uspijem u tome.
"Living trance", detalj 2020.godina. Nada Milošević
Kako je uticala ova godina na tvoje stvaralaštvo, samoizolacija, da li je bila pokretač za novi stil? Kako bi okarakterisala sebe privatno i kao umetnicu, šta je zajedničko Nadi u privatnom životu i u umetničkom svetu?
Prva polovina godine je protekla standardno, a druga polovina ispod svakog standarda... Što se tiče produktivnosti i fokusa, u svim sferama mojih interesovanja postojala je anksioznost. Nisam mogla da čitam, a stvarala sam manje nego ranije, čak mi je nekad bilo teško da ustanem iz kreveta. Neke zamisli sam ostvarila: većinu slika sam završila, pripremila sam materijal za kratke video snimke koje pravim…pisala…ali nije to –ona- Energija…
Trudim se da sebe dovedem do nivoa življenja u –samo umjetničkom svijetu. U njemu sam mnogo slobodnija, i to sam prava ja.
Figure na tvojim radovima prikazuju raziličita ‘’raspeća’’ i nesnalaženja, podeljenosti čoveka u zajednici i univerzumu? Kako ti posmatraš čoveka i šta je za tebe univerzum?
Kada prikazujem “Raspeća”, u posebnom prostoru predstavljam ključnu figuru koja je uvijek iznad. To se najbolje vidi na triptihu “NadMihail” inspirisanim Danteovom “Božanstvenom komedijom”. Sastoji se od tri dijela: prvi je Raj, u kojem je prikazan Mihail, koji je poslije smrti, oslobodivši se svih patnji, spoznao Slobodu i pronašao mir; i drugi i treći prostor – Čistilište i Pakao, u kojem je ostavio sve zle sile koje su mu naudile tokom života.
Na taj način posmatram i čovjeka, uvijek ga izdvajajući iz gomile nečovjeka.
Ono nešto iznad ovog svijeta, vječno, gdje vrijeme ne postoji, mojoj svijesti šalje kompozicije za moja djela, a ja sam samo fizičko tijelo koje ih prenosi. Slušanjem Univerzuma polako otkrivam istinu. Od njega počinjem i završavam, stvarajući novi početak.
Jedna si od urednika bloga ‘’ Na crtu’’. Reci nam nešto više o tome.
NaCrtu je online portal – leksikon inspirisan likovnim sveskama. Cilj nam je da promovišemo rad savremenih umjetnika i studenata iz oblasti umjetnosti, filozofije i nauke. Leksikon će, pored intervjua, sadržati i tekstove na temu umjetnosti, razvoja kulturne scene, naučno-umjetničke oblasti i očuvanja savremenih umjetničkih djela a objavljivaćemo i umjetničku kritiku u cilju razumijevanja pozicije umjetnika/ studenta danas. Tek smo na početku, ali nadamo se da će što više misli ostati zabilježeno kod nas.
"Centar vasione, a jezgro Zemlje", kolaž, kombinovana tehnika na platnu, 2018.