Nikola, zašto si izabrao grafiku kao medij izražavanja?
Grafiku kao medij sam izabrao na samom upisu na likovnu akademiju, iako, iskreno, nisam ni znao šta je grafika, niti sam znao kako se radi. Spletom okolnosti, na slikarstvu su bila popunjena sva mjesta i ja sam upisao grafiku u nadi da ću već u trećoj godini studija da se prebacim na slikarstvo. Moja odbojnost prema grafici je bila prevelika, do pred kraj druge godine kada sam krenuo da eksperimentišem sa tehnikama duboke štampe. Na početku treće godine, krenula su ta prebacivanja sa jednog smijera na drugi, ali se nisam uspio prebaciti i ostao sam na grafici. Morao sam da se pomorim sa tim i počeo sam da istražujem šta mi to sve grafika pruža i dozvoljava. Vremenom sam potpuno zaboravio da postoji bilo šta drugo osim grafike. Ono što m privuklo i zadržalo na grafici, bio je proces izrade matrica, eksperimentisanje u odstupanjima od prethodnog rada, dodavanjem nekog novog elementa,unapređivanje prethodnih, kombinovanje tehnika itd. Кada sam shvatio da grafika nije samo klasični linorez, počeo sam polako da ŽIVIM grafiku. Naravno, nastavio sam i da slikam i da crtam, za neke stvari koje želim reći koristim sliku, za neke koristim grafiku kao sredstvo izražavanja.
"Tren", grafika, Nikola Kašterović
Smatraš li da će tradicionalna grafika postati s vremenom zaboravljeni medij ili ne? Кoje su njene prednosti u savremenom društvu?
Nikada nijedna tradicionalna tehnika neće izumrijeti. Uvijek će se naći neko koga će zanimati tradicionalne tehnike ne samo u grafici nego i u ostalim likovnim medijima. Ako pogledamo na umjetnost od srednjeg vijeka pa sve do danas, uvijek se u umjetnosti napredovalo tražilo se nešto novo, ali se opet nekako vraćalo korijenima. Nikada nijedan medij nije otišao u zaborav, može samo da napravi iskorak naprijed ka nečemu uzvišenijem.
Sama umjetnost u savremenom društvu je marginalizovana i stavljena na dno ljestvice. Umjetnost kao takva nema nikakvih prednosti u bilo kojem segmentu svog dejstvovanja. A što setiče same tradicionalne grafike, možda je jedina prednost to što kao konačan proizvod može da bude dekorativni dio nekog BURŽUJSКOG enterijera, isti komad na nekoliko različitih mjesta.
Vizuelni elementi koji se repetiraju u u tvom radu jesu pukotine. Кoja je sličnost između structure zemlje i psihe čoveka?
Sličnost je ogromna. Znate da zemlja u određenim trenucima nema uslove koji su pogodni za nju puca, prvo dijeli na dvije površine, a onda ako se uslovi ne promijene, puca sve više i više. I treba vremena i vremena da se pukotina ponovo sastavi i formira jedna cjelina.
Tako je i sa čovjekom, prvi puta kad negdje pukne, potrebno je vremena da zaliječi svoje pukotine. Na kraju krajeva za sve treba vrijeme.
Šta je za tebe bivstvovanje kao umetnika a šta kao učesnika u realnosti?
Ne bih to razdvajao. Umjetnik i jest najveći učesnik u realnosti, i baš zbog toga stvara svojalternativni svijet u koji bježi od te neprihvatljive realnosti. Realnost pretvoriti u svoj svijet, to je suština našeg bistvovanja.
Nikola Kašterović
Šta nam želiš reći prikazivanjem provalije? Ne bih baš rekao da sam htio prikazati provaliju nikakvu, iako na kraju sve ide ka provaliji. Ono što ja pokušavam da kažem jeste da ono što radimo vodi upravo ka tim procjepima koji su razorili društva, civilizacije, porodicu, brak, poštovanje, ljubav itd. Na koji je način došlo do rascjepa između publike i umjetnosti/umjetnika, kako je došlo do nerazumijevanja među ljudima, kako dolazi do mržnje među narodima, kako se jedna porodica raspane. To su pitanja na koja pokušavam da odgovorim. A kada sve što vrijedi popuca i dočeka svoje procjepe, ostaće samo provalija. ‘’Treba iskra onih što umiru u sjaju’’, koja je poruka ove grafike? Tim naslovom sam htio da kažem da baš u današnjem savremenom društvo gdje vlada system poremećenih vrijednosti i gdje je sve iskrivljeno, gdje su idoli kriminalci, takozvane starlete, političari,tajkuni, influenseri, jutjuberi... treba iskra,volja, harizma, entuzijazam onih koji su nešto stvorili i uradili nešto korisno, lijepo, koji su unaprijedili svijet, koji su doprinijeli svom narodu, i iza kojih je ostao samo sjaj. Treba nam još Predića, Jovanovića, Lubardi, Dučića, Andrića, Tesli itd.
"Treba iskra onih što umiru u sjaju", linorez Šta je to što čoveka navede na ivicu provalije? Motiviše li te neka druga umetnost? Pohlepa, sujeta, glad, bijeda i politika. Naravno. Najviše muzika. Nekako mi je nezamislivo da radim bilo šta bez muzike, jednostavno se prožimaju jedna kroz drugu. Nerazdvojne su. Tako je i sa filmom. Da li si se nekad osećao kao pukotina i da li si se našao na ivici provalije? Svi mi u određenim trenucima, ili smo bili ili ćemo biti pukotine. Zato i živimo. Ljudi streme ka tome da imaju ugodan i lijep život, da imaju sve, da ništa ne trebaju da brinu, i onda završe svoje putovanje ovdje kao da nisu ni bili. Jednolično i dosadno. Svaka ta pukotina iscrtala je tren u kojem sam se našao, i baš te pukotine su učinile moj dosadašnji život sadržajnim. A u našim krajevima mi smo svaki dan na ivici provalije, pitanje je samo gdje ćemo prevagnuti. Šta kažeš sebi u takvom trenutku? Da li ćeš kroz vreme možda kombinovati grafiku sa drugim medijima? Ne govorim ništa, nastavim da radim i idem dalje. Iz takvvih se trenutaka rađaju umjetnička djela. Ne znam. Ne smijem mnogo govoriti, kad god sam rekao da nešto neću, dočekalo me je. Iako ne volim da miješam babe i žabe, ne znam šta će se desiti u daljem likovnom sazrijevanju.
Bez naziva, Nikola Kašterović Кoja od izložbi je za tebe značajna? Malo je teško odgovoriti, jer za umjetnika je važna svaka izložba. Svaka izložba, posebno iskustvo. Možda bih izdvojio svoju prvu samostalnu izložbu, sa kojom sam probijao led i prvi puta izašao i javno pokazao šta sam radio u toku svog školovanja. I možda, jedna kolektivna izložba Кarmen Arozena u Madridu, na koju se prijavi oko 900 umjetnika širom svijeta, a žiri izabere 20-ak umjetnika. Mislim da sam tu više imao sreće. Hvala joj!