Izbor
Ljubav je jedini,
Bukom popraćeni spektakl
Koji vam se nudi,
U slučaju da ne volite rat.
Mada, u oba možete pakleno,
Usudim se reći i smrtonosno stradati,
Ako sebe date u pretjeranoj mjeri,
Bez da vam potporu u leđa da druga silueta.
Spektakl je to okarakteriziran vatrometom,
Slatkastim šampanjcem,
Trncima i mirisnim cvijećem,
Eksplozijom i znojem.
No, pazite dobro u koji spektakl se upuštate.
Jedan vas može spektakularno podignuti do neba,
A drugi vas može burno podignuti u nebo.
Vi birate.
Ivona prva zbirka pesama ,, Mjesečar"
Kutija
U ovom gradu sve su zgrade samo makete,
sve tutnji i divlja svakoga trena,
ovdje su ljudi maske i siluete,
a svaka duša samo je obris i na zidu sjena.
Ima li netko da mi pokaže izlaz
dok bezglavo lutam ulicama ovoga grada,
gdje misli su ukalupljene,
a osobnosti satkane isključivo od jada?
Gdje svi buku vole,
gdje draža im je ljubav blaža,
svijest gdje se stoljećima guši
jer je najvažnija vanjska ambalaža.
Gdje se datumi slave,
a ostali dani trunu u miru,
gdje razum snagu gubi,
a ljudska glupost tetura pločnicima u veselom hiru.
Gdje hodajući parametri egoizma
sebe nazivaju ljudima,
gdje bolje trunuti je u neznanju
nego slušati vlastitu intuiciju koja kuca ti u grudima.
Tamo gdje živite u dubokoj pećini,
a nebo vam je stijena koja sprječava izlaz,
tamo gdje ljudska vrijednost bitku gubi
jer se prioritetno cijeni materijalni miraz.
Zato bih ponovno pitala
postoji li netko da me izvuče van?
Postoji li jedna trunčica svjetla
koja bi ove tmurne kutije obasjala
i u iduće jutro donijela novi dan?
Dan bez kalupa,
bez egoizma i površnih skica,
gdje se ljudi stvarno mogu nazivati ljudima,
bez njihovih naučenih i umjetnih lica.
Sjene
Jasno se sjećam svega.
Mirisa, boje, okusa, čak i sjena
Koje su se igrale po zidu.
Samo se ne sjećam kome su pripadale.
Nije ni važno.
Voljele su se strasno, ali nijemo.
Bez uzdaha, znoja, suvišnih pokreta,
Bez drame i napetosti.
Samo čista ljubav.
Ljubav ljudima tako daleka,
A tako bliska sjenama na zidu.
Sanjar
Ne trebam vaše svjetove,
Pune monotonije i puste priče,
Ogorčene scenarije u životu
Od kojih svi od reda naizgled jedan na drugoga sliče.
Neću ni vaše isplanirane protokole,
Večere u dogovorene i dosadne sate,
Unaprijed analizirane svakojake pokrete
I neizrečene riječi koje dušu mi krate.
Neću izglasano vrijeme
Za osmijeh, za požudu i za strast,
Nema ljubavi bez spontanih poljubaca
Koje između pustih riječi spretno ću ti krast'.
Neću vaše skupocjene satove na ruci,
Kompase u džepu i karte skupljene među prstima.
Neću ni maske na licima lažne
Ni izljeve ljubavi okarakterizirane klišejima.
Neću ništa od ovoga,
Neću planovima život da si kvarim,
Ostavljam vam pustoši vaše,
Zadovoljno se smješkajući jer umijem da sanjarim.