Ko su tvoji pesnički uzori? Reci nam nešto o svom literarnom početku? Kako se snalaziš u književnom svetu i da li ima razlika u njemu u odnosu na ovaj naš ‘’zatvoreni’’ svet?
Ne volim za sebe reći da imam uzora. Smatram da je svatko od nas drugačiji i da bi kopiranjem tuđe vatre ugasili svoju. No, pjesnici kojima se uvijek rado vraćam su Mika Antić, Jesenjin i Rupi Kaur.
Ivona Ivić, pesnikinja
“Svaka najveća putovanja započinju najmanjim korakom” – jedna je od uvodnih rečenica u zbirci poezije i proze pod nazivom Adastra. Službeno sam se pjesničkom svijetu predstavila u lipnju 2019. godine kada je moj prvijenac Mjesečar ugledao svjetlo dana. Nedavno je i moje drugorođenče, kako mu volim tepati, došlo na svijet te samo potvrdio moja uvjerenja da sam tu gdje trebam biti.
Mimo službenih predstavljanja, moje literarno stvaranje započelo je u djetinjstvu. Kao djevojčica koja je bila okružena knjigama i slikovnicama samo je bilo pitanje vremena kada ću iz djevojčice koja čita poeziju postati ona koja ju piše.
Objavljene zbirke pesama Ivone Ivić, "Mjesečar" i "Adastra"
Puno više mi odgovara književni svijet za razliku od ovog normalnog i zatvorenog. U njemu nema ograničenja, pruženo nam je pregršt različitih svjetova, te je on onaj svijet u kojemu naša mašta i originalnost likvuju pred rutinom i prosječnošću. Ponekad je on bijeg od svega onoga od čega želimo otupiti te jedini izlaz bez fizičkog pomicanja. ''Gdje svi buku vole, gdje draža im je ljubav blaža,’’ Ovaj tvoj stih tumačim iz dva ugla kao opis svakodnevnice, žurbe i kao poziv promene, vrstu pomene. Po tvom mišljenju, šta je uzrok otuđivanja među ljudima? Ljudi sami. U današnje vrijeme svi su okupirani onime što će netko reći, a ne što je njima uistinu važno. Tako je danas važnije napraviti dobru profilnu za društvenu mrežu i pretvarati se kako je boca najskupljeg pića u luksuznom hotelu njihova svakodnevica, ne pokazujući da će nakon te boce i niza lažnih fotografija skinuti istu onu odjeću koju ima stotinu ostalih ljudi, ostati žedni unatoč skupocjenoj tekućini i ostati prazni unatoč svom fizičkom bogatstvu koje posjeduju. Ljudi su negdje na putu izgubili toplinu, srčanost i radost a da toga nisu ni svjesni. Ne vesele ih sitnice ako su one ispod određenog budžeta. Isto je s ljudima. Voljeti će se radi drugih, a ne radi sebe samih. ‘’Ne trebam vaše svjetove,pune monotonije i puste priče, ogorčene scenarije u životu od kojih svi od reda naizgled jedan na drugoga sliče. ‘’Kakav je tvoj svet, ko pripada njemu? Na koji način ti proslavljaš slobodu? Uz bezbroj svjetova koje posjedujem u glavi, moj fizički svijet sastoji se od malog kruga obitelji i prijatelja. Kada kažem mali, uistinu mislim mali. Osim obitelji, tu je nekoliko meni bliskih osoba s kojima nisam u krvnom srodstvu i osoba s kojom dijelim puno više od svega toga. To su ljudi s kojima proslavljam slobodu- radujem se sitnicama, pred njima ja mogu biti prava ja (a što je važnije I što pruža veću slobodu od toga?) i ljudi koje neizmjerno volim. ‘’Tamo gdje živite u dubokoj pećini,a nebo vam je stijena koja sprječava izlaz, tamo gdje ljudska vrijednost bitku gubi jer se prioritetno cijeni materijalni miraz.’’ Koje breme se nameće mlađoj generaciji, ko ga postravlja i kako ga po tvom miščjenju možemo skinuti i da li zauvek? Breme koje im je postavljeno nije nametnuto od samo jednog pojedinca, strane ili situacije. Ono je niz različitih čimbenika koji su postepeno utjecala na njihovu promjenu (okolina, drugačiji životni standardi, odgoj, mediji..). Od djece se zahtjeva da znaju puno više nego što su djeca ranije morala znati, da sebe ne prikazuju kao ljudska bića koja griješe i da jednostavno nauče kako da prestanu biti djeca. Sva ona koja izlaze iz takvih kalupa bivaju prozivana. Ne možemo kliknuti prekidač i odlučiti da ćemo skinuti bremen s nečijih očiju, nacije, kulture i sl. Sve dok svatko od nas u svojoj glavi ne odluči da će biti drugačiji nećemo vidjeti promjenu. ‘’Zato bih ponovno pitala postoji li netko da me izvuče van?’’ Kada se nađeš u životnom padu, ko te pokrene, koji je tvoj lek (i šta) za oporavak i ko ti pruža ruku oporavka? Kažu da su tri jedina lijeka koja su nam potrebna – zrak, sunce i voda. Složila bih se s tim jednim dijelom. Kada se nađem u rasulu uvijek se nastojim povezati s prirodom i vratiti na početni put. To je ono što mi uistinu treba i što pokrene i oporavi velik dio moga bića. No, onaj mali dio koji nedostaje meni je najbitniji. Ljubav. Ljubav je ta koja me izvlači iz najdubljih ponora i pruža ruku oporavka. Kažem da je najbitnija zato što mi osim ruke oporavka koju pruža ona pruža i ruku razumijevanja, potpore, nesebičnosti i enormne topline. Unatoč svim knjigama koje sam pročitala u kojima je ljubav najbitniji kotačić koji pokreće čovjeka, nisam to shvatila dok ju nisam uistinu osjetila. Sada mi sve velike Shakespearove i Balzacove ljubavi padaju u vodu u odnosu na ovu moju. Ona ne samo da je moja ruka, nego je cijelo moje biće.
Ivona Ivić ‘’ Ostavljam vam pustoši vaše, zadovoljno se smješkajući jer umijem da sanjarim.’’ O čemu sanjariš? Opiši nam sebe. Ko je Ivona Ivić? Usudim se reći da sanjarim o onim stvarima o kojima većina ljudi nikada nije ni pomislila. Ponekad su te sanjarije i ambicije toliko velike da mi ne daju noću zaspati. No, ipak bih pojedinosti zadržala za sebe. Dovoljno je reći da sam u životu dobila dva najljepša komplimenta “Ti si hodajuća emocija.” i “Ti si poezija.” Zaustavila bih se na tome. Onaj tko treba shvatiti, shvatiti će.